Bakery “OBRAD” Backa Palanka, Serbia

EVERY BAKERY HAS ITSOWN SMELL

After a long time again I found a bakery where I felt the good old smell of bread from my childhood. That smell was lost with expanding of modern bakery with a wide variety of products which attract with look, but do not have connection with our country and our tradition.
It’s intrigued me who is behind this interesting bakery on the corner, in the center of Backa Palanka in a series of several bakeries and I decided to just make conversation with them. Besides, I like to buy bread in the bakery and enjoy in very friendly conversation with saleswoman.

I had interview with the owner, Mr Dragan Marceta. He invite me to come in the bakery at 4.00 p.m. This is period when he prepares buns. He made it by himself, because nobody cannot make it as he wants to be.

  • Almost no one is willing to learn this craft, it is hard work, you need to work at night, but despite that I love it. Another job I do not know. This is what I do the best. I finished bakery school, but I learned most from my father. During the summer while others go for a swim on Danube, I am in this heat make a bread and buns. This business you need to love, and I love it, because I was born in it, says Dragoslav.

Bakery “Obrad” in Backa Palanka exited for more than 20 years. However, the tradition of bakeries in the family is much longer. It dates back to the 30’s of the last century, started with grandfather of today’s owner. His name was Nikola Strbac. He had the first bakery in Tenja, in today’s Croatia, Yugoslavia. The first baker in the family, Nikola learned the craft from one German baker from Tenja. After the skilled crafts he married the boss’s daughter and inherited the craft. Bread shop was located on the corner in the Tenja city. They prepared bread and buns manually. Bread was baked in a brick Turkish wood burning stove, furnace.

  • It’s not easy. When you fired, it must be constantly distributed grill, constantly supervise and monitor.

None of the direct descendants of Nicholas Strbac was not interested in engaging in baking, so work was continued by his nephew and the father of today’s owner, Obrad Marceta. Obrad was 12, in 1957, and he came on the apprenticeship with his uncle in Tenja from Drvar, in Bosnia. After 1972 Obrad Marceta, decided to become independent and near the Tenja he opened his bakery. In the nineties, due to the civil war, Marceta moved with his family in Vojvodina, where he continued in a very difficult years to deal with this trade.

  • We started from the beginning in 1993 and 1994. We built a new bakery in Backa Palanka. In that period we had industrial production. We made 6,000 loaves per day, but this is ridiculous. We had 15 stores and 54 workers. Operating profit in this business, was small.

Today, in „Obrad“ bakery they have 12 employees (7 bakers) and 3 bakery shops. They are one of the few bakeries that still bakes bread on the wood.

  • As a kid I was sleeping in a bakery, on big bag with flour. I still have those pictures from childhood and bakery. Each bakery has its own smell. I still remember the smell of the bakery in Tenja. Sometimes, I found that smell here, but very rarely. It was a specific smell, somewhat sweetish and it awakens fond memories of that time.

He is married and has a young daughter. She likes to be in the bakery:

  • She likes kneaded bread and enjoy in the game with dough.

Going back in history, we are reminded that the bakery in our region was under the influence of Turkey in Vojvodina under the influence of the Germans.

  • We learned the baking craft and recipes from them. A lot of things in the bakery we use are German. “Viš“, this means washing of baking ovens, notching – cutting dough.

Instantly the bread story never ends and Marceta says:

  • Bread is everywhere the same, only the name is different. We eat bread a lot, more than some nations. It used to be because of poverty and deprivation, and now it has been more a matter of habit. Lot of people throws away the old bread because it is cheap and they want to buy new one, fresh one. I have the impression that in other places people has more respect to bread.

Interview with Dragan Marceta has completed with his statement that he enjoy when he see a handwork that he create.

  • I’d recommend any to deal with baking. It’s a very nice feeling. Every day you see what you’ve produced. It’s nice when someone boasts you, but when you see that someone bought your bread and holds it, it’s a special feeling.

 

Pekara „OBRAD“ Bačka Palanka

SVAKA PEKARA IMA SVOJ MIRIS

 

Posle dužeg vremena ponovo sam pronašla pekaru u kojoj sam osetila onaj stari, dobri miris hleba iz mog detinjstva, od pre 30-tak i više godina. Izgubio se taj miris pod najezdom sve veće ponude pekara sa najrazličitijim prozvodima koji mame izgledom, ali nemaju puno veze sa našim prostorima i našom tradicijom.

Zaintrigiralo me ko stoji iza ove zanimljive pekare na ćošku, u centru Bačke Palanke u nizu od nekoliko pekara i rešila sam da napravim upravo razgovor sa njima. Osim toga, volim da kupujem hleb u ovoj pekari, jer rade izuzetno ljubazne prodavačice koje svakom udele po koju lepu reč.

Sa vlasnikom Dragoslavom Marčetom brzo sam dogovorila razgovor. Predložio je da dođem sledećeg dana u 16 sati. Tada počinje da pravi lepinje. Marčeta ih pravi sam, kaže da još niko nije naučio da pravi lepinje onako kakve on žele da budu.

  • Gotovo niko nije spreman da izuči zanat, nastavlja Dragoslav i kaže da je to težak posao, radi se noću, ali uprkos tome on ga voli. Drugi posao ne znam. To je ono što ja najbolje znam da radim. Završio sam i školu za pekara, ali sam najviše naučio od oca. Leti dok drugi idu na kupanje na Dunav ja u ovoj vrućini pravim lepinje. Ovaj posao moraš da voliš, a ja ga volim, jer sam se rodio u njemu.

Iako sam mislila da ću smetati dok rade, on ističe da je kod njih uvek živo i vole da imaju društvo.

  • Brže prođe vreme, veselo će Marčeta.

Kod njih je nekako opušteno, bez tenzije, smeju se, slušaju muziku, ali i pored te prijatne atmosfere sve je pod kontrolom. Imponuje kada upoznate mladog čoveka koji sa toliko elana radi svaj posao i hrabro vodi sam porodični biznis koji ima dugu tradiciju.

Pekara „Obrad“ u Bačkoj Palanci postoji više od 20 godina. Međutim, tradicija bavljenja pekarstvom u ovoj porodici je mnogo duža. Ona datira još iz 30-tih godina prošlog veka. Pekarstvom se bavio deda ujak današnjeg vlasnika. Zvao se Nikola Štrbac. Prvu pekaru su imali u Tenji, u današnjoj Hrvatskoj, tadašnjoj Jugoslaviji. Prvi pekar u ovoj porodici, Nikola zanat je učio kod ondašnjeg Nemca iz Tenja. Posle izučenog zanata oženio se gazdinom ćerkom i nasledio zanat. Prodavnica hleba se nalazila na ćošku u Tenji. Nekada se radilo ručno. Hleb se pekao u zidanoj turskoj peći na drva, furuni.

  • To nije lagano. - rekao nam je Dragoslav Marčeta i dodao: - Kada se loži, mora se neprestano raspoređivati žar, stalno se nadgledati i pratiti.

Niko od direktnih potomaka Nikole Štrpca nije bio zainteresovan za bavljenje pekarstvom, pa je posao nastavio njegov sestrić, a otac današnjeg vlasnika, Obrad Marčeta. Obrad je sa 12 godina, 1957. godine došao na zanat kod ujaka u Tenju iz Drvara, iz Bosne. Posle, 1972. godine Obrad Marčeta je odlučio da se osamostali i nedaleko u Tenji je otvorio svoju pekaru. Devedesetih, zbog građanskog rata, Marčeta se doselio sa porodicom u Vojvodinu gde je nastavio u veoma teškim godinama da se bavi ovim zanatom. Tu gde smo toga dana pričali bio je voćnjak, rekao je mladi Marčeta.

  • Počeli smo ispočetka i 1993. i ’94. godine sagradili smo novu pekaru u Bačkoj Palanci. Nekada smo imali industrijsku proizvodnju. Pravili smo 6000 vekni na dana, ali to je besmisleno. Imali smo 15 prodavnica, 54 radnika. Dobit je u ovom poslu, sem nekoliko pekara u gradu, mala.

Trenutno u Pekari „Obrad“ ima 12 zaposlenih, od toga 7 pekara. Imaju tri prodavnice. Jedna je od retkih pekara koja još uvek peče hleb na drva.

Danas se pekarstvom bavi Obradov sin.

  • Kao mali spavao sam u pekari, na džakovima, pekao prasiće. Meni je svaka druga slika iz detinjstva pekara, priča nam o svojim prvim sećanjima, Dragan Marčeta, najmlađi član ove pekarske porodice. - Svaka pekara ima svoj miris. Još uvek se sećam mirisa pekare u Tenji. Nekada mi se ovde u današnjoj pekari javi taj miris, ali jako retko. Bio je to specifičan miris, nekako sladunjav i on budi lepe uspomene na ono vreme.

Draganov radni dan počinje u tri, pola 4 ujutro.

  • Već dugo spavam u dnevnoj sobi.

Pitam ga kako uspeva da se organizuje. Odgovara kratko, tako se mora, nema druge.

Radni dan završava pravljenjem lepinja, oko 18 sati i leže oko ponoći, pola jedan.

  • Radi se i do 12 sati. Ljudi rade kada su slave i po 14 sati. Hleb neće da čeka, naš kupac hoće samo svež, čak vuć hleb da bi bio siguran u njegovu friškost, svežinu.

Oženjen je, ima ćerkicu, ali kaže da sa ovakvim načinom života nema baš mnogo vremena tokom godine da provodi sa porodicom. Ćerkica voli da bude u pekari:

  • I ona mesi hleb, obožava testo.

Tokom razgovora sa Draganom pojavio se i njegov otac. On više nije u poslu, bolest ga je naterala da se više ne bavi pekarskim zanatom.

Među pekarima postoji podela na „crne“ i „bele“ pekare.

  • Mi smo „crni“ pekari, prodajemo samo hleb i od pečenja smo garavi. Ima i „belih“ pekara, oni su pecivari, lisnatari, kolačari.

Za naše prostore od hlebova je specifičan „slavski kolač“, ne toliko po recepturi koliko po ukrašavanju, ističe Dragan.

  • Imali smo pekara koji je pravio prelepe ukrase. Obožava to da radi. Sada je u Švedskoj. Naš specifičan hleb je i nafora. On se pravi sa pečatom.

Na pitanje šta rade sa hlebom koji ne prodaju prvi dan, Marčeta kaže:

  • Ostatke hleba u našoj pekari ne bacamo, prodajemo ga. Kupuju ga ljudi sebi za ishranu, za ishranu pasa, svinja. Nekada smo pravili i hlebne mrvice, ali smo odustali od toga. Brašno trenutno nabavljam u kulpinskom i temerinskom mlinu. Nekada je najbolje brašno u Srbiji imao bačkopalanački Žitoproduktov mlin.

Vraćajući se u istoriju podsetili smo se i da je pekarstvo na ovim našim prostorima bilo pod uticajem Turske, a u Vojvodini pod uticajem Nemaca.

  • Učili smo zanat i recepte od njih. Puno reči u pekari koje koristimo su nemačke. Viš, to znači u pekarstvu pranje peći, cvikanje - sečenje testa.

Priči o hlebu nikad kraja i Мarčeta kaže:

  • Hleb je svuda isti, samo se drugačije zove. Kod nas je on jedna od osnovnih, premijernih namirnica kojom punimo stomak. Hleb jedemo mnogo više nego neki drugi narodi. Nekada je to bilo zbog siromaštva i neimaštine, danas je već stvar navike. Dosta i bacamo hleb zato što je jeftin. Imam utisak da na drugim mestima imaju izvesnu dozu strahopoštovanja prema toj vekni.

Razgovor sa Draganom Marčetom je završen njegovom konstatacijom da uživa kada vidi svojih ruku delo.

  • Preporučio bih svakom da se bavi pekarstvom, to je jako lep osećaj. Svaki dan vidiš ono što si proizveo. Lepo je kada te neko pohvali, ali kada vidiš de je neko kupio tvoj hleb i nosi ga, to je poseban osećaj.